četrtek, 13. november 2014

Bolovi davni pljušte

Kišobran - Nikola Šop

Ja znam čoveka osamljenog ko i ja,
koji korača samotno kroz ovaj dan,
koji i posle kiše kad sunce opet sija
i dalje nosi razapet svoj kišobran.

Ja bih mu tada prišo i reko: o čoveče,
što ti je, kuda ćeš i gde je tvoj stan?
Gle, kako je svud vedro, sunce sja i peče!
Sklopi, sklopi svoj veliki, crni kišobran.

Al zašutim i pođem za njim po svetlom danu.
Zastaju prolaznici i tajno mu se smeju.
A ja začuh kako po njegovom teškom kišobranu
nešto šušti, davne, mrzle kiše liju.

Ja idem za njim, tamnu mu pratim senu.
Korak mu slušam i stari njegov štap.
I osetih, i meni nešto pada po ramenu.
Bolova davnih olovna kap po kap.

Već kiši i uveli venci po mom šeširu šušte.
Već lije, lije i ja ubrzavam hod.
Mlazevima sve težim bolovi davni pljušte.
Pod njima već se slomio šešira mog obod.

Sa mene se cedi, a onaj čovek neznani
mirno pod kišobranom korača u svoj stan.
Već pljušti sa mene, o, gde su mi vedri dani?
 Pljušti, pljušti, gde je moj kišobran?

nedelja, 26. oktober 2014

Čuvar snova

Ono što me je činilo potištenim nije bilo moje još uvek slabasno fizičko stanje, već nešto slično ljutnji zbog pretrpljene teške uvrede. Život me je ponizio a ja nisam uspevao da mu oprostom. Bilo je to poput prevare voljene žene: prevara izvedena nehotično ali praćena najsurovijim ruganjem. Oh, život posle onoga što se dogodilo medju nama, nije više nikada mogao da postane ono što je nekada bio.
Smrt nas plaši zbog toga što će naše telo biti uništeno, a ne plašimo se gubitka svesti. Ukoliko bi se plašili gubitka svesti plašili bi se i sna, kao i smrti same. Pa ipak svake noći ljudi se prepustaju gubitku svesti, ne pitajući se kuda svest odlazi tokom sna. Po nekima odgovor je jasan: kuda odlazi muzika kada su violina i gudalo stavljani u futrolu? Time mislim da kažem sledeću stvar: Kada se telo odmara, ono je poput muzičkog instrumenta koji niko ne svira. Ali ovu ma koliko domišljatu primedbu, moglo bi se odgovoriti da muzika ne odlazi nikuda i da onda kada se ne može ćuti, ona postoji u mislima onoga koji je svira; to podrazumeva da osim gudala i violine postoji i muzičar. Čovek se ne boji jer je u stvari delimično uspavan, tako da prelazi iz sna u san.
I ja se ponekada prepuštam struji snova. Bez povremenog melema zaborava, život bi bio nepodnošljiv. Biti bez prestanka svestan, to bi bilo preteško breme. Snovi su za nas isto što i atmosfera za Zemlju, oni filtriraju svetlost čineći je podnošljivom.- Paolo Maurensig

petek, 17. oktober 2014

Psihologija smisla

Pre tri hiljade godina, jedan čovek sasvim sličan meni i vama, živeo je u
blizini grada okruženog planinama. Taj čovek je proučavao medicinu i želeo je da
stekne znanja svojih predaka, ali se nije u potpunosti slagao sa svim onim što je
učio. U svome srcu osećao je da tu nešto nedostaje.
Jednoga dana, dok je spavao u jednoj pećini, sanjao je da vidi sopstveno
usnulo telo. Izašao je iz pećine u noć mladog meseca. Nebo beše vedro i on
ugleda milione zvezda. A zatim se u njemu dogodi nešto što je zauvek izmenilo
njegov život. Posmatrao je svoje ruke, osećao svoje telo, i čuo svoj glas kako
govori: „ Ja sam stvoren od svetlosti; stvoren sam od zvezda.“
On ponovo pogleda zvezde i shvati da zvezde ne stvaraju svetlost, već da,
zapravo, zvezde nastaju od svetlosti. „Sve je sačinjeno od svetlosti“, reče on , „a
ono između nije samo prazan prostor.“ I znao je da je sve što postoji jedno živo
biće, i da je ta svetlost vesnik života, jer je i sama živa i u sebi sadrži sva znanja.
Tada je shvatio da, iako je sačinjen od svetlosti, on nije isto što i zvezde.
„Ja sam međuprostor između zvezda“, mislio je. I tako je zvezde nazvao tonal a
svetlost između zvezda nagual, i znao je da je ono što stvara harmoniju i prostor
između to dvoje Život ili Namera. Bez Života, tonal i nagualne bi mogli da
postoje. Život je apsolutna sila, božanstvo, Tvorac koji stvarasve.
 Evo šta je otkrio: Sve što postoji je manifestacija jednog živog bića koje
nazivamo Bogom. I on shvati da ljudska percepcija nije ništa drugo do svetlost
koja opaža svetlost. Takođe je uvideo da je materija ogledalo -sve što odražava
svetlost i stvara slike od te svetlosti jeste ogledalo – i da je svet iluzije, San, samo
dim koji nas sprečava da vidimo šta mi zaista jesmo. „Naše istinsko biće je čista
ljubav, čista svetlost“, reče on. Ovo mu je saznanje promenilo život.
Kada je jednom shvatio šta je zapravo on, pogledao je druge ljude i prirodu,
 i bio je zapanjen onim što je video.
Video je sebe u svemu – u svakom ljudskom biću, u svakom stablu, u vodi, u kiši,
u oblacima, u zemlji. I video je da Život spaja tonal i nagualna različite načine da
bi time stvorio milijarde manifestacija Života.
U tih nekoliko trenutaka shvatio je sve. Bio je veoma uzbuđen, ali srce mu
bese spokojno. Jedva je čekao da kaže svojim ljudima šta je otkrio. Ali nije
mogao da pronađe reči kojima bi to objasnio. Pokušao je da kažedrugima, ali ga
nisu razumeli. Videli su da se on izmenio, da nešto prekrasno zrači iz njegovih
očiju i glasa. Primetili su da on više nikoga i ništa ne osuđuje. On više nije bio
kao drugi.
 Mogao je sve odlično da razume, ali njega niko nije razumeo. Verovali su
da je on inkarnacija Boga, a kada je to čuo on se nasmeši i reče: „To je istina. Ja
jesam Bog, ali i vi ste Bog. Mi smo isti, vi i ja. Mi smo slike svetlosti. Mi smo Bog.“
Ali ljudi ga i dalje nisu razumeli.
Shvatio je da je on ogledalo drugih ljudi, ogledalo u kome je mogao ,da
vidi sebe. „Svako od nas je ogledalo“, reče on. Video je sebe u svima, ali oni u
njemu nisu videli sebe. I on shvati da svi oni sanjaju, ali ne znajući, ne shvatajući
šta oni zapravo jesu. Oni nisu mogli da vide njega kao sebe jer je između
ogledala postojao zid od magle ili dima. A taj zid magle bio je sačinjen od
tumačenja svetlosnih slika – Sna ljudskih bića.
Tada je znao da će uskoro zaboraviti sve što je naučio. Želeo je da
zapamti sve svoje vizije, i tako je odlučio da sebe nazove Zamagljenim
Ogledalom da bi zauvek znao da je materija ogledalo i da je magla u
međuprostoru ono što nas sprečava da saznamo šta smo. Rekao je:„Ja sam
Zamagljeno Ogledalo, jer vidim sebe u svima vama, ali mi ne prepoznajemo jedni
druge zbog magle koja se nalazi između nas. Ta magla je San, a ogledalo ste vi,
onaj koji sanja.“
‘Lako je živeti zatvorenih očiju, ne shvatajući ono što vidiš…’ Džon Lenon
Iz knjige Don Miguel Ruiz „Četiri sporazuma“(Zamagljeno Ogledalo)

četrtek, 25. september 2014

Ežen Jonesko - UMORNI ČOVEK

Neko je otkidao od njega
Pomalo.

Ostavio ga obezbojenog
I potresenog.

U čudu se tražio
Ali, nije se ponovo našao.

Iz njega je narastalo zlo
Sve dok ga nije obavilo.

Umorni čovek
Prepustio se sudbini.

sreda, 24. september 2014

Reči...

Reč je samo mušica koja ujeda u predvečerje. Čoveka muče reči kao mušice i one ga prate do groba. Ali dalje od groba one ne mogu.- D.H. Lorens, Čovek koji je umro

ponedeljek, 22. september 2014

Oliverio Hirondo - Umor




Umoran.
Da!
Umoran
što upotrebljavam samo jednu ruku,
dve usne,
dvadeset prstiju,
ne znam koliko reči,
ne znam koliko uspomena,
sivkastih,
iskidanih.
Umoran,
vrlo umoran
od ovog hladnog skeleta,
toliko stidljivog,
toliko neporočnog
da, kad bude ogoleo,
neću znati je li to onaj
što mi je služio dok sam bio živ.
Umoran.
Da!
Umoran što nemam pipke,
po oko na svakoj lopatici,
pravi rep,
veseo,
razmahnut,
a ne ovaj licemerni patrljak,
jadni,
zakržljali.
Umoran,
više od svega,
što sam uvek sa sobom,
što svakog dana sebe nalazim,
kad prođe san,
tamo gde sam bio,
sa istim nosem
i istim nogama;
kao da ne bih želeo
da sa kožom obale čekam greben,
nudim rosi dve dojke magnolije,
milujem zemlju trbuhom gusenice
i živim, nekoliko meseci, u utrobi kamena.

petek, 19. september 2014

George Bacovia

Cogito

Evo, ostvarila su se
Sva moja politička
Predskazanja.
Presretan sam.
Nebo je
Predivno.
Jedan sjajan aforizam
Daje mi novu volju za životom...
Ne postoji sutra,
Ni danas,
Ni juče -
Vreme...